Pravo se često smatra najdosadnijom strukom. I onom koju se najviše ismijava (npr. kada vidiš odvjetnika zalivenog do vrata u betonu, vjerojatno je nekome ponestalo betona). Pravnici ipak ne zaslužuju tako lošu reputaciju. Naprotiv, oni su zapravo uzor koji treba slijediti. Metodičnost i temeljitost pravničkoga načina razmišljanja poučna je i primjenjiva, kako za stručnjake drugih struka, tako i za menadžere.

U knjizi One L, u kojoj opisuje svoju prvu godinu studija na Pravnom fakultetu Sveučilišta Harvard, Scott Turow objašnjava sporo i mukotrpno napredovanje kroz prvi pravni predmet kao “miješanje betona trepavicama”. Međutim, bit obrazovanja u području prava nije vezana uz pojedine predmete ili zakone. Radi se o obradi iznimno velike količine informacija i vježbi rasuđivanja, što gospodin Turow kasnije i sam shvaća. Na pravnim fakultetima studenti uče kako izvesti pravila iz obrazaca, kako koristiti analogije i predvidjeti što bi se moglo dogoditi, te kako prihvatiti dvosmislenosti i biti spreman sve preispitati.

Pritom je razumno pridržavati se činjenica. Važno je ono što možete dokazati. Na zadnjoj godini pravnog fakulteta gostujuća autorica ove kolumne dala je svojoj dugogodišnoj frizerki pravni savjet o tome je li određeno ponašanje druge klijentice predstavljalo kršenje ugovora. Ne, nije se radilo o kršenju ugovora — pravo nije nudilo djelotvoran lijek za taj problem. Vlasnica salona bila je zahvalna na savjetu (i nagradila kolumnisticu besplatnom frizurom) jer nije uzaludno potrošila sredstva na sudski postupak u kojem bi vjerojatno bila izgubila.

U poslovnom svijetu kojim sve više dominiraju nedefinirana tržišta izložena stalnim promjenama, opisana bi interakcija mogla zvučati poznato menadžerima i njihovim podređenima. Radnici znanja (tzv. “bijeli ovratnici”) također trebaju ostati racionalni kada se suočavaju s nečim neočekivanim, a početno nerazumijevanje situacije ne treba ih obeshrabriti i odvratiti od djelovanja. Nijedan pravnik ne poznaje baš svaki zakon, ali do kraja svog sveučilišnog obrazovanja naučit će kako se suočiti s nepoznatim i gdje potražiti odgovore. Slično tome, ni jedan menadžer ne posjeduje sve odgovore, ali potrebni su staloženost i sposobnost brzog odlučivanja kako bi se izvukli što je moguće ispravniji zaključci.

Isto tako, menadžeri mogu nešto naučiti i od kontradiktornog pravnog sustava koji je ključan u zemljama poput SAD-a i Velike Britanije, a u kojem odvjetnici zastupaju stranke pred nepristranim arbitrom (obično sucem i porotom). Pripremajući se za parnicu, pokušavaju prepoznati argumente i izvježbati uloge obiju stranaka u postupku. Stavljanjem u kožu svojih suparnika primorani su suočiti se s argumentacijom s kojom se možda ne slažu.

Ako upravljanje zaposlenicima uključuje i uvjeravanje slično iznošenju slučaja pred sudom, menadžeri bi trebali usvojiti neke od taktika kojima se služe odvjetnici. To znači da treba izbjegavati emocionalne reakcije (odvjetnici mogu pokušati apelirati na osjećaje porotnika, ali nikada ne dopuštaju da im vlastiti osjećaji stanu na put).

Isto tako treba razmotriti i najžešću kritiku vlastita načina razmišljanja. Vlastiti će argumenti tako postati neoborivi i djelovat će pravedno u očima zaposlenika i drugih menadžera. Osim toga, dobronamjerna, ali temeljito provedena procjena radne uspješnosti zaposlenika, zapravo nalikuje praksi unakrsnog ispitivanja svjedoka.

Pravo je u konačnici način rješavanja društvenih napetosti. Ako postoji nešto za što su pravnici educirani, to je kako zadržati fokus, preciznost i jasan strateški plan usred krize. Kada se u timu osjeti da treba ispraviti nepravdu, menadžer bi trebao postaviti pravila koja će regulirati dotično ponašanje, proučiti primjenu u prošlosti te djelovati na način koji se čini moralno obranjivim. U slučaju vanjskih kriza, također bi trebalo slijediti presedan kao temelj anglo-saksonskog prava i velikog dijela onoga što odvjetnici inače rade na sudu. Svrhovitost i žestoka odlučnost odlike su većine odvjetnika, a trebali bi ih njegovati i menadžeri, posebice oni na najvišim pozicijama. Kada nešto pođe po zlu, nema mjesta pasivnosti, samo treba djelovati.

Možda je najvrjednija lekcija koja se od pravnika općenito, a odvjetnika specifično, može naučiti upravo ona najočiglednija i koja se najviše ismijava. Protuotrov za anksioznost na poslu nije skretanje misli meditacijom ili Netflixom, već disciplinirana priprema. Isplati se prevrnuti svaki kamen. Ulaganjem radnih sati, čak i ako ih nije moguće naplatiti, menadžeri se mogu, koliko je moguće, pripremiti za nadolazeće neizvjesnosti. Dodatni bonus za mukotrpan rad donosi poštovanje kolega i podređenih.

Vaša kolumnistica na kraju nije nastavila karijeru u pravu. Ali nikad nije požalila zbog svojeg pravnog obrazovanja – i to ne samo zbog besplatne frizure.