Tipovi kapitalizma

Ideološki gledano, odgovor može biti vrlo jasan. Za mnoge je to 80-ih i 90-ih godina prošloga stoljeća bio slobodno-tržišni ideal. Socijalističke su se zemlje tom idealu mogle prilagoditi naglo (big bang) ili polagano (gradualizam). Neovisno o dinamici, nije bilo dvojbeno hoće li, nego samo kada će sve zemlje koje uspješno prođu kroz tranziciju završiti na istom odredištu. Spomenuta neminovnost označavala se krilaticom TINA (engl. There Is No Alternative) pa je stoga bilo vrlo važno analizirati dobru praksu uspješnih, razvijenih gospodarstava. Analize i tekstovi, koji su iz tipološke perspektive pristupali institucijama razvijenih tržišta, obilježio je rad političkih ekonomista tijekom posljednjeg desetljeća 20. stoljeća. Veliki interes za ovo područje istraživanja kulminirao je 2001. godine objavom izuzetno utjecajnog zbornika Varieties of Capitalism (hrv. tipovi kapitalizma) urednika Petera Halla i Davida Soskicea u kojem je jasno istaknuto da alternative postoje.

Urednici i autori spomenutnoga Zbornika prepoznali su najmanje dva modela razvijenog tržišta (tj. tipova kapitalizma), odnosno istaknuli kako postoje najmanje dva različita smjera koji dovode do uspješnog (ekonomskog) razvoja. Prvi model nalikuje na slobodno-tržišne ideje o tome kako izgleda (ekonomski) razvoj. Radi se o liberalno koordiniranom tržišnom gospodarstvu u kojem su tržišta kapitala brza i učinkovita, kapital nestrpljiv, sindikati slabi, a tržišta rada fleksibilna. To bi trebao biti opis koji vrijedi za razvijene anglosaksonske zemlje (SAD, Ujedinjeno Kraljevstvo, Irsku, Kanadu, Australiju i Novi Zeland). No takvo uređenje ima funkcionalnu alternativu u strateški koordiniranim tržišnim gospodarstvima u kojima prevladavaju strpljiv kapital velikih banaka, međusobna povezanost poduzeća, rigidnija tržišta rada i utjecajniji sindikati. Takav bi opis odgovarao Njemačkoj, Austriji, Švicarskoj, zemljama Beneluxa (Belgija i Nizozemska), Japanu i nordijskim zemljama (Norveška, Švedska, Danska, Finska).

Važno je napomenuti kako literatura koja se temelji na tipovima kapitalizma ima značajnu slabost koju sadrži sama priroda ideal-tipske analize. Ideal tipovi mogu obuhvatiti ključne komponente u više empirijskih slučajeva, ali istodobno teško mogu objasniti uočena empirijska odstupanja od takvog opisanog, idealiziranog pojednostavljenja. S jedne strane, teoretičari političke ekonomije nisu savršeno opisivali sve slučajeve koje su nastojali obuhvatiti. S druge strane, takav je pristup neprilagođen za shvaćanje institucionalne promjene (Lučev, 2021.). Kako je to formulirao Uwe Becker: „empirijski slučajevi se kreću, ideal-tipovi su fiksirani.“ Wolfgang Streeck, jedan od najvećih kritičara tipova kapitalizma, bio je na istom tragu kada je nešto grublje usporedio tipove kapitalizma s poprilično mutnom fotografijom iz povijesti.

Međutim, prepoznati tipovi kapitalizma imali su i jednu značajnu prednost koja je ovom pristupu zajamčila dugotrajnu prisutnost i utjecaj. Riječ je o uspješnoj konceptualnoj inovaciji u objašnjenju povezanosti institucija i ekonomskog rasta. Naime, u oba tipa kapitalizma postignuta je gospodarska uspješnost u smislu rasta i razvoja zato što su ključna institucionalna rješenja posložena komplementarno. Tržišta kapitala i rada, korporativni odnosi i obrazovni sustavi djeluju tako da se međusobno ne sputavaju. Komplementarnost institucija bilo je dovoljno snažno objašnjenje da ga i danas shvatimo ozbiljno, a pogotovo s obzirom na to da ovi klasteri i dalje imaju određenu vrijednost u objašnjenju općih obrazaca regulacije i kretanja ekonomskog rasta i razvoja.

Komparativna istraživanja tržišnih gospodarstava

Tipovi kapitalizma poslužili su kao odskočna daska za nekoliko valova komparativnog istraživanja tržišnih gospodarstava, a pogotovo su bili zanimljivi pokušaji da se ovaj pristup primijeni na postsocijalističke zemlje. Slovenija i Estonija vrlo su brzo identificirane kao dva gospodarstva koja se mogu uvrstiti u postojeću shemu. Slovenija je koordinirano tržišno gospodarstvo (formalne institucije reguliraju tržište i vrše koordinaciju između poduzeća, dobavljača, kupaca i zaposlenika) u biti nalik njemačkome, a Estonija je tada nakon petnaest godina revne liberalizacije mogla biti svrstana uz liberalna gospodarstva slična Irskoj. Pojavio se i uspješan alternativni ideal tip za Višegradsku skupinu zemalja (Mađarska, Slovačka, Češka i Poljska) kao ovisno tržišno gospodarstvo čija je komplementarnost institucija prije svega oslonjena na potrebu privlačenja stranih izravnih investicija i neometanog poslovanja multinacionalnih korporacija (Nölke i Vlijegenhardt, 2009.).

Hrvatsko je gospodarstvo u svemu tome bilo vrlo teško jasno interpretirati. S jedne strane postojale su brojne tendencije poput koordiniranog gospodarstva (Lučev i Babić, 2013.) pa je Republika Hrvatska svakako sličnija Sloveniji nego Estoniji. Sindikati su kod nas, primjerice, relativno utjecajniji nego u većini ostalih postsocijalističkih zemalja, a nejednakost dohotka u Republici Hrvatskoj još uvijek je relativno niska. No, s druge strane, izostali su ekonomska struktura i konačni rezultati koji bi se mogli povezati s koordiniranim tržišnim gospodarstvima. Razloge tomu možemo tražiti u klijentelizmu i korupciji koji smanjuju kapacitet za djelovanje javnih politika, a time i rastvaraju vezu između institucija i rasta. Hrvatski položaj bio je u toj mjeri dubiozan da su neki autori (npr. Böhle i Greskovits, 2012.) zagovarali i interpretaciju prema kojoj Republika Hrvatska zapravo pokazuje tendencije konvergencije prema Višegradskim gospodarstvima. U svakom slučaju, u usporedbi sa Slovenijom, objašnjenja formalnih institucija kroz tipove kapitalizma bila su u Republici Hrvatskoj, nejasna i nepotpuna.

Modeli rasta

Novije teorijske spoznaje o tipovima kapitalizma nude i nova moguća objašnjenja povezanosti institucija s ekonomskim rezultatima. Zaokret je napravljen kao odgovor na redukcionistički pristup tipovima kapitalizma koji su primarno analizirali institucionalna rješenja iz perspektive poduzeća, tj. nisu vodili računa o makroekonomskim podatcima koji ipak omogućuju bolje razumijevanje gospodarskih procesa. Baccaro i Pontusson (2016.) predvodnici su reorijentacije na pristup modela rasta. Oni su utvrdili da su koordinirana tržišta zapravo uglavnom neto izvoznici, dok su liberalna tržišta često neto uvoznici, što je pozitivno prihvaćeno i od strane Davida Soskicea, jednog od izvornih i vodećih autoriteta problematike tipova kapitalizma.

U svojem osnovnom obliku modeli rasta služe komparaciji generiranja rasta od strane agregatne potražnje pa su u fokusu razlike u doprinosu sastavnica (osobna potrošnja, investicije, neto izvoz). Kako bismo mogli u potpunosti shvatiti modele rasta, potrebno je uključiti i kratkoročnu dinamiku rasta, ali i stranu agregatne ponude. Fokus na kratki rok pružio bi uvid u anticikličke ekonomske politike, koje u odgovoru na kratkoročni problem definiraju i dugoročni potencijal za rast. Usredotočenje na ponudu pruža dodatni uvid u učinke preniskog kapaciteta, odnosno deindustrijalizacije, niske produktivnosti i prevelike relativne uloge turizma.

Model rasta Republike Hrvatske

U slučaju Republike Hrvatske rast je svakako već bio istraživan (npr. Ivo Bićanić). No, u skladu s kratkom analizom izvedenom ovdje, u modelima rasta krije se možda i najvažniji element koji se ispriječio između formalne strukture (nalik koordiniranim tržištima) i stvarne razvijenosti. Naime, Republika Hrvatska veliki je neto uvoznik robe. Manjak u trgovinskoj razmjeni robom od 1997. godine nije nikad pao ispod 14% BDP-a, a u razdoblju od 2002. do 2008. godine bio je stabilno iznad 20% BDP-a. Uz sav prihod od turizma (dakle, izvoza usluga), jedva uspijevamo nadoknaditi tek manji dio te nevjerojatne makroekonomske provalije. U razdoblju od 2002. do 2008. godine ostvaren je ukupni manjak u trgovini na 8-10% BDP-a. Recesija koja je uslijedila nakon toga donijela je i značajnu korekciju, u kojoj smo u razdoblju od 2015. do 2017. ostvarivali čak i blage viškove. Ipak, u 2022. godini manjak je ponovno porastao na čak 6,2% BDP-a (World Bank, 2024a; 2024b). U prijevodu: u smislu osnovnog modela hrvatskog rasta međunarodna trgovina predstavlja uteg, samo što je on ublažen nakon što uzmemo u obzir ogroman pozitivan utjecaj turizma za hrvatsko gospodarstvo.

Usprkos navedenome, jedan od recentnijih tekstova iz literature o modelima rasta (vidjeti Baccaro i Hadziabdic, 2024.) prikazuje Republiku Hrvatsku kao model rasta temeljen na izvozu. Razlog tome jest što u ovom slučaju indikatori prilagođeni za druge zemlje nikako ne funkcioniraju dobro kada se primijene na našem primjeru. Konkretno, spomenuto istraživanje usporedilo je promjene u kompoziciji ekonomskog rasta. Budući da se uteg uvelike smanjio u promatranom razdoblju (2009.-2018. u odnosu na 1995.-2007.), Republika Hrvatska na prvi pogled izgleda kao veliki izvoznik. Stvarnost je svakako drukčija jer osnovna činjenica o hrvatskom modelu rasta jest zapravo veliko opterećenje koje proizlazi iz međunarodne trgovine robom.

Put ka boljem razumijevanju hrvatskog modela rasta

Ako želimo ispravno zaključivati o sintezi ekonomske strukture i formalnih institucija, prijeko je potrebno proširenje fokusa kako bi se između ostalog obuhvatili i dugoročni aspekti modela rasta (i sa strane ponude i sa strane potražnje) te kratkoročni aspekti ekonomskih politika (anticikličkih politika čije diskrepancije su uzrokovale velike napetosti u kontekstu Europske unije). U Republici Hrvatskoj potrebno je zahvatiti i aspekte klijentelizma i korupcije, koji su sami po sebi nedovoljno prepoznati koordinacijski mehanizam, jednako kao i aspekte perifernosti koje osmišljavaju naš model rasta.

Prakse europskih zemalja dosta su različite unatoč članstvu u zajedničkoj gospodarskoj i političkoj uniji. Primjerice, u Višegradskoj skupini zemalja ključnu ulogu imaju strane izravne investicije. U Republici Hrvatskoj ključno mjesto zauzele su pak osobne doznake. S omjerom ulaznih osobnih doznaka od 7,6% BDP-a daleko smo na prvom mjestu u Europskoj uniji, dok je sljedeća po redu Latvija s daleko manjih 3,2% BDP-a (Eurostat, 2023.). To je jasan pokazatelj perifernosti jer je Republika Hrvatska nakon ulaska u Europsku uniju postala izrazito snažan izvoznik radne snage. Istaknuti trend preokrenuo se tek u posljednje dvije godine i to uslijed manjka na tržištu rada, koji se zatvara radnicima iz drugih zemalja, ali ne nužno i povratkom naših ljudi iz inozemstva. Ako takva ukupna konceptualna i empirijska sinteza uspije konačno utvrditi točan tip hrvatskog modela kapitalizma, bit će lakše doći i do željenih političko-ekonomskih rješenja.