Princip nasilne upotrebe moći

Motivacija osobe da postane dio mreže elita, i u predmodernim vremenima i danas, vođena je principom nasilne upotrebe moći. Upravo ovaj princip stoljećima je služio kao opravdanje ekstrakcije bogatstva i opstojnosti nejednakosti. Bogatstvo i uopće prilika da se uzdigne iznad modusa pukog preživljavanja bile su ograničene na one koji su bili bliski izvoru moći. Jedini koji su imali legitimitet da koriste nasilje kako bi održavali svoju moć bile su vladajuće elite iz kojih se kasnije razvilo prvo plemstvo, ali i svećenstvo, rani oblici mreža elita. Rane religije poslužile su prvim vladarima da sami sebi pridaju božansku važnost i božansko pravo vladanja, što je osiguralo lojalnost podanika. Nitko ne dovodi u pitanje božanski legitimitet vladara, pogotovo kad isti vladar preko mreže vjerskih vođa osigurava takvu ideološku prednost. Upravo zbog toga su rane mreže elita imale snažnu motivaciju da svoju poziciju učine nasljednom pa time i trajnom. Samo član plemićke loze može posjedovati jednako božansko pravo na tron. Političke i društvene institucije bile su dizajnirane da učvrste moć i legitimitet elita u korištenju metoda nasilja da održe poziciju moći. Zbog toga su nastajale vojske koje su branile legitimitet vladajućih. Ovakav hijerarhijski političko-ekonomski sustav dominirao je svijetom stoljećima pa čak i milenijima, i to je nasljeđe svake demokracije danas, kao i činjenica da je bogatstvo tisućama godina bilo koncentrirano u rukama vladajuće elite s legitimitetom da nasilnim putem učvrste svoju moć.

S pojavom prosvjetiteljstva u 17. stoljeću te kasnije industrijskom revolucijom, naglasak na individualne slobode polako je počeo preuzimati primat nad dominantnim narativom prisile. Ali nije bilo moguće samo prebrisati tisuće godina hijerarhijskih institucija koje su bile stvorene da održavaju u suštini duboko nepravedan sustav. Štoviše, i vladajuće elite razvile su snažne instinkte za preživljavanje te su uspijevale čak i u revolucionarnim vremenima zadržati vlastite probitke i pozicije u društvenoj hijerarhiji. Stoga ne iznenađuje da čak i danas u vrhu komunističke partije Kine dominiraju ljudi čiji su pretci, veleposjednici i vlasnici kapitala iz kasnog 19. stoljeća, bili klasni neprijatelj partije. Unatoč tome, obitelji su održale svoje bogatstvo i u revolucionarnim vremenima i dalje su bile zastupljene u vrhu društvene hijerarhije, čak i u za njih inicijalno neprijateljskom okruženju.

Princip dobrovoljne razmjene

Mehanizam nasilne upotrebe moći ostao je prisutan u većini zemalja, u nekima je i dalje dominantan, a u drugima latentan. Tek nedavno, od druge polovice 20. stoljeća, društva su u potpunosti prihvatila i naučila drugi princip – princip dobrovoljne razmjene, koji počiva na uključivosti i nije mu potrebno nasilje da nekome osigura bogatstvo. Taj je princip bio prisutan i ranije, još od prvih civilizacija, ali je tek s pojavom prosvjetiteljstva počeo dobivati snažniji zamah. Trebalo je proći 250 godina da se razvije u dominantan princip organizacije društva kroz koji smo naučili razvijati institucije koje štite slobode i pojedinca te generiraju javna dobra. Ipak, unatoč ogromnom napretku koji je ljudska civilizacija napravila od sredine 20. stoljeća, ostvaren upravo na principu dobrovoljne razmjene, teško je u potpunosti ukloniti princip nasilja koji je toliko dugo formirao ljudsko ponašanje.

Korporacije i hijerarhija

Princip nasilne upotrebe moći koncentrira političku i ekonomsku moć u izuzetno hijerarhijske organizacije koje imaju izrazito mali osjećaj odgovornosti radi li se o državama ili o korporacijama. Oba tipa organizacija imaju motivaciju eliminirati konkurenciju. Korporacije danas, poput plemstva u prošlosti, traže zaštitu svojih interesa kroz bliskost političkoj areni gdje se donose odluke. Moderne korporacije, za razliku od onih iz vremena merkantilizma ili ranog kapitalizma, ne temelje se niti opstaju u domeni političke moći pa im ne treba politička moć da bi ostvarile svoj status. Treba im inovacija i tržišni uspjeh. No, nakon što izgrade svoju poziciju, vrlo često ipak pribjegavaju metodama klasičnog traženja renti, gdje lobiraju vlade i utječu na regulativu ne bi li onemogućili konkurenciju i zadržali svoj položaj.

Big Tech kompanije izvrstan su primjer. Ostvarile su svoju poziciju isključivo na temelju vlastite inovacije i učinka mrežne eksternalije koju je stvorila ta inovacija (korištenje proizvoda je veće i bolje ako ga koristi što više ljudi). No danas, kada im se želi ograničiti moć kroz prilagodbu zakonske regulative, npr. oko korištenja privatnih podataka ili upotrebe algoritama u prepoznavanju naših navika i predviđanju te čak utjecanju ponašanja, pribjegavaju metodama infiltriranja u mrežu elita. Zapošljavaju bivše političare da im budu de facto lobisti prema trenutnoj vlasti iskorištavajući tako upravo njihovu duboku mrežu poznanstava da za sebe ostvare korist. To je sasvim legitimno, no upravo je to ponašanje svakog tržišnog monopola ili oligopola u nastojanju da zaštiti svoju poziciju. Posljedica koju takvo ponašanje ima za društvo jest rast nesrazmjera plaća u takvim kompanijama u odnosu na sve ostale, odnosno rast nejednakosti. Kada god tržišni akter smanjuje vlastiti rizik kroz političku zaštitu, posljedice na društvo su negativne. Stoga nastaje problem kada se inovatori pretvore u tražitelje rente, a njihovi visoki dohotci nisu više posljedica rasta produktivnosti.

Cikličnost nejednakosti

Ako je izvor nejednakosti temeljen na zlouporabi političke moći, što je u većoj ili manjoj mjeri prisutno u svakom društvu, onda bismo trebali imati konstantno visoku nejednakost u svim društvima. No to naprosto nije tako. Nejednakost podliježe još dvjema silnicama koje određuju njenu dugoročnu cikličnost: (1.) koncentraciji bogatstva koja ju konstantno podiže te (2.) povremenoj destrukciji koja ju povremeno spušta.

Sila povremene destrukcije, prema knjizi Waltera Scheidela, sastoji se od četiri tipa događaja – četiri jahača apokalipse – koja su povijesno prepoznata kao najveći ujednačavatelji nejednakosti: ratovi, pandemije, revolucije, raspadi države. Primjerice, u 20. stoljeću, kada je nejednakost povijesno gledano najsnažnije padala, razlog takvog niveliranja dohodaka bila je kombinacija nekoliko razornih događaja u samo trideset godina: dva do tada nezamisliva svjetska rata, poslijeratna pandemija (španjolska gripa) koja je ubila još više ljudi nego Prvi svjetski rat, ekonomska depresija i epizode hiperinflacije između dvaju svjetskih ratova te raspadi država. Nije ni čudo da je tijekom tog perioda bogatstvo masovno uništavano. Sve reforme koje su proizašle nakon tih događaja, posebice nakon Drugog svjetskog rata, osmišljene su kao odgovor upravo na te događaje, a s ciljem da se više nikada ne ponove rat, ali i hiperinflacija i depresija. Tek su nakon takvih reformi društva konačno procvjetala, a životni standard na Zapadu započeo je svoj eksponencijalni uzgon kao nikad prije. No do toga je moglo doći tek nakon što je serija nepredvidivih i razornih događaja uništila postojeći poredak, uzurpirala i razvlastila tada aktualne mreže elita te logično kao posljedicu smanjila i nejednakost. S vremenom elite mreža prilagode se te nejednakost ponovo ispliva.

Druga sila, koncentracije bogatstva, počiva na duljim periodima neprekinutog ekonomskog napretka koji nedvojbeno opet vodi prema uzurpaciji političke moći i koncentraciji bogatstva prema, često novim (iako ne nužno) elitama mreža. U vremenima prije industrijske revolucije ekonomski razvoj je sam po sebi bio temeljen na političkoj moći. Bogatstvo je naprosto bilo zarobljeno od strane vladajućih. Tijekom ranih faza nejednakost je bila još i veća, opet zbog monopolskih prava ranih kapitalista koja su ostvarena na temelju bliskosti političkoj moći. U modernim društvima politička moć je ipak smanjena i napredak više ne ovisi isključivo o vladajućima, no tvrtke koje su rent-seekeri i dalje imaju koristi od blizine političke moći dajući snažniji momentum rastu nejednakosti.

Nejednakost se neće riješiti porezima
nego kontrolom političke moći

Glavna poruka knjige o elitama mreža jest da su dugoročne sile koje uzrokuju nejednakost uvijek utemeljene na centraliziranoj i ekstraktivnoj političkoj moći. Centralizacija moći omogućava lakši mrežni utjecaj koji stvara mreže elita, što opet omogućava prilike za ekstrakciju renti, a posljedično povećava nejednakost. Nejednakost stoga nije posljedica nekog ekonomskog sustava, nije moderni ni prirodni fenomen. Ona je rezultat ljudskog nastojanja da se ostvari probitak kroz, često nasilnu, potragu za političkom moći.

Ako smo redefinirali uzroke nejednakosti, trebamo redefinirati i njezina rješenja. Nije moguće smanjiti nejednakost tako da se daje veća moć političarima i regulatorima u nadi da će donijeti pravična rješenja. Veća centralizacija moći samo povećava motivaciju za formiranje mreža elita. Progresivno oporezivanje, s druge strane, naprosto je suočavanje s posljedicama umjesto s pravim uzrocima nejednakosti. Korporativni će direktor imati korist od sprege s politikom bez obzira na to koja mu je stopa poreza na dohodak.

Želimo li stvarno smanjiti nejednakost i zaustaviti motivaciju da mreža elita uzurpira moć, prvi je korak smanjenje centralizacije političke moći i ponovno osnaženje građana i zajednice. Upravo to je najteži zadatak, jer se temelji na dugoročnoj izgradnji povjerenja i demokratskom mehanizmu pokušaja i pogreške. Ishodi su ovakvog procesa neizvjesni i nisu odmah vidljivi, što ih čini glasački nepopularnima. Ipak, ne smijemo prestati tražiti odgovore i načine kako ostvariti takve ciljeve.