ISTRAŽIVANJA
Produktivnost rada u Republici Hrvatskoj: što se događa u dubinama gospodarske strukture
Velimir Šonje
15 min
Republika Hrvatska bilježi jednu od najvećih stopa rasta realnog bruto društvenog proizvoda (BDP) u Europskoj uniji (EU) u postpandemijskom razdoblju. U trećem tromjesečju 2023. u odnosu na treće tromjesečje 2019. godine prosječna anualizirana stopa rasta realnog BDP-a iznosila je 3,1%. To je četvrta najveća stopa rasta u EU iza Irske (6,6%), Malte (4,6%) i Cipra (3,3%). U isto vrijeme, prosječna godišnja stopa rasta EU-27 iznosila je 0,9%, a u europodručju 0,7%. To znači da smo u protekle četiri godine zabilježili značajnu realnu konvergenciju prema prosjeku EU. Štoviše, u promatranom razdoblju ekonomski smo najuspješnija država srednje i istočne Europe. Ostvarili smo višu godišnju stopu ekonomskog rasta od Poljske (2,9%), Bugarske (2,8%) i Rumunjske (1,8%). Možemo li sve zasluge za to pripisati sredstvima Europske unije ili možda i rast izvoza roba i usluga predstavlja važno objašnjenje relativno brzog gospodarskog rasta?
Republici Hrvatskoj je kroz Nacionalni program oporavka i otpornosti stavljeno na raspolaganje gotovo šest milijardi eura dodatnih bespovratnih sredstava. Samo tijekom 2023. godine iz nekoliko europskih financijskih izvora povukli smo oko četiri milijarde eura (tj. 90% od Državnim proračunom predviđenih 4,6 milijardi eura) što predstavlja oko 5% očekivanog BDP-a. Radi se o sredstvima s ogromnim makroekonomskim utjecajem.
Međutim, u razdoblju od 2019. do danas čitav niz drugih čimbenika utjecao je na gospodarstvo: (1.) ulazak u Europski tečajni mehanizam i bankovnu uniju 2020. godine, (2.) ulazak u europodručje i schengenski prostor 2023. godine, (3.) dugo razdoblje značajnog rasta izvoza roba i usluga koje je započelo nakon ulaska u EU 2013. godine te (4.) fiskalna konsolidacija, koja je dovela do pada omjera javnog duga i BDP-a odnosno smanjenja razlike prinosa na državne obveznice u usporedbi s razvijenim državama članicama EU. Naposljetku, nemojmo zaboraviti da je od samog ulaska u EU prošlo tek nešto više od desetljeća. Takvim povijesnim događajima treba duže vremensko razdoblje da se ekonomski materijaliziraju pa se postavlja pitanje ne bi li se solidan gospodarski rast u protekle četiri godine ipak mogao objasniti i nekima od navedenih čimbenika, a ne samo bespovratnim sredstvima primljenima iz proračuna EU?
Za precizno razlikovanje učinka bespovratnih EU sredstava od učinaka drugih ekonomskih procesa i javnih politika potrebna je dubinska, sofisticirana analiza koju tek treba napraviti. To nas ipak ne sprječava da postavljamo vjerodostojna pitanja i preispitujemo javne dogme poput „svemoguće“ uloge europskog novca. Naime, u dubini strukture našeg gospodarstva vidljiv je i učinak procesa europskih integracija osim samih EU sredstava. Ipak, o dubokim, strukturnim promjenama hrvatskog gospodarstva vrlo se rijetko piše i raspravlja. Kako bismo stekli širu sliku, u nastavku raspravljamo o promjenama koje su povezane s ulogom poduzeća pod inozemnom kontrolom u integracijskim procesima i rastu izvoza.
„Skrivena“ veza izvoza i produktivnosti rada
U razdoblju od 1996. do 2022. godine (2022. / 1995.) produktivnost po satu rada u Republici Hrvatskoj rasla je po prosječnoj godišnjoj (anualiziranoj) stopi od 2,2%. Ona je bila osjetno veća od prosječne stope rasta produktivnosti zemalja EU-27 (1,2%), ali i osjetno niža od stopa rasta produktivnosti u zemljama srednje i istočne Europe (vidjeti sliku 1). Države koje se prostiru od Baltika do Crnog mora pružaju referentan okvir za usporedbu zbog sada već poodmakle socijalističke prošlosti i brze konvergencije („hvatanja“) prosjeka EU u proteklih četvrt stoljeća.
Uz Češku, Republika Hrvatska bilježila je najsporiji rast produktivnosti u promatranom razdoblju. To je loša vijest jer je Češka razvijenija od nas (oko 90% prosječnog realnog BDP-a po stanovniku EU 2022. naspram hrvatskih 73%). U skladu s teorijom rasta, slabije razvijene zemlje brže rastu u razdobljima međunarodne integracije, pa bismo očekivali veći rast produktivnosti rada u Republici Hrvatskoj nego što je to bio slučaj u Češkoj. Među 11 bivših socijalističkih država članica EU od Baltika do Crnog mora (srednja i istočna Europa, engl. Central and Eastern Europe – CEE) Lijepa naša je 1995. imala peti najviši realni BDP po stanovniku, ali je do 2022. godine pala na osmo mjesto.
Međutim, slika 1 isto tako pokazuje da se u razdoblju od 2019. do 2022. (2022. / 2018.) položaj Republike Hrvatske donekle promijenio. Prvo treba uočiti da je nakon 2018. na razini EU došlo do usporavanja rasta produktivnosti rada, što se jednim dijelom može objasniti dubokom recesijom nastalom 2020. godine uslijed negativnog šoka uzrokovanog pandemijskim zatvaranjem. Prosjek za zemlje EU-27 za promatrano četverogodišnje razdoblje iznosio je svega 0,8% ili 0,4% manje nego za cijelo razdoblje nakon 1995. godine. I hrvatska stopa se spustila s dugoročnog prosjeka od 2,2% na 1,7%, no ona je trenutno ipak viša od Češke, Estonije ili Slovenije.
Slika 1. Aktualizirani rast produktivnosti po satu rada 2022./1995. i 2022./2018.
Iako rast produktivnosti rada u Republici Hrvatskoj i dalje zaostaje za većinom zemalja srednje i istočne Europe, naš relativni položaj u proteklih je nekoliko godina ipak poboljšan, dok je smanjen i dinamički zaostatak za većinom drugih CEE zemalja.
Jedna od najvažnijih promjena u hrvatskom gospodarstvu u razdoblju nakon ulaska u EU odnosi se na rast izvoza roba i usluga. Važno je naglasiti kako je riječ o rastu obiju komponenti – i roba i usluga. Drugim riječima, ne stoji teza koja se često ističe u javnosti da Hrvati „ništa ne proizvode i ne izvoze“ te da „žive samo od turizma“. Ukupan realni izvoz roba i usluga kao postotak realnog BDP-a povećan je s 39% (2013.) na 59% (2022. godine). U tome je udjel realnog izvoza roba rastao brže od izvoza usluga, s 19% na 31% realnog BDP-a. Tijekom 2023. godine ovaj omjer se smanjio, no dugoročni trend rasta vjerojatno će i dalje obilježavati hrvatsko gospodarstvo nakon pune integracije u europodručje i schengenski prostor.
Slika 2 prikazuje odnos rasta realnih vrijednosti pojedinih komponenti finalne uporabe BDP-a u odnosu na ukupan rast realnog BDP-a u razdoblju 2019.-2022. godine. Rezultat pokazuje dominantan omjer rasta izvoza. Kako je riječ o omjerima promjena komponenti finalne uporabe BDP-a iz nacionalnih računa, a ne o rezultatu modela rasta, ne možemo tvrditi da je izvoz dominantan uzrok gospodarskog rasta. Na primjer, dio rasta svake od komponenti agregatne potražnje različito se prelijeva na uvoz. To umanjuje doprinos rastu BDP-a onih komponenti čiji se rast u većoj mjeri prelijeva na uvoz. U tom kontekstu često se ističe uvozna zavisnost hrvatskog izvoza. Pritom se zaboravlja da produktivnost i dohotci faktora proizvodnje (plaće, dobit) mogu rasti ako raste obujam aktivnosti i kada nema izravnog doprinosa neto izvoza kroz obračun finalne uporabe BDP-a kao što je bio slučaj u promatranom razdoblju u kojem je realan uvoz rastao brže od realnog izvoza. Unatoč ograničenjima jednostavne obračunske analize, slika 2 sugerira da u tumačenju izvora rasta u novije doba ne možemo zaobići izvoz. Državni izdatci, intervencije i EU fondovi najmanje utječu upravo na izvoz koji je u proteklim godinama zabilježio snažan rast.
Slika 2. Realan rast komponenti finalne uporabe BDP-a u odnosu na realan rast BDP-a (2019.-2022.)
Napomena: zbroj omjera može malo odstupati od 100% zbog različitih deflatora (nominalni omjeri se zbrajaju u 100%).
Izvor: DZS, Tromjesečni obračun BDP-a prema rashodnoj metodi, tablica 12.1.1.4. vlastiti izračun
Uloga integracija i poduzeća pod inozemnom vlasničkom kontrolom
Unatoč rastu izvoza, omjer ukupnog izvoza roba i usluga i BDP-a od oko 60% u Republici Hrvatskoj i dalje je niži od prosječnog omjera u usporedivim CEE zemljama gdje iznosi 76% (od 43% u Rumunjskoj i oko 60% u Poljskoj do 99% u Slovačkoj). Glavni uzrok našeg zaostajanja omjera izvoza i BDP-a leži u kašnjenju s integracijskim procesima za ostalim CEE zemljama koje su prije nas ušle u EU (2004. i 2007.). Poslovanje na jedinstvenom tržištu najvažniji je mamac za inozemna izravna ulaganja (FDI) kroz koja se šire kapaciteti za izvoz.
Upoznati smo s investicijama zapadnoeuropske autoindustrije širom CEE regije (ne i u Republiku Hrvatsku), što je dovelo do toga da najvidljivija pojedinačna ulaganja poput ulaganja VW-a u Škodu (Češka) ili Renaulta u Daciu (Rumunjska) čine značajan udjel u ukupnom izvozu spomenutih država (reda veličine 5-10% ukupnog izvoza tih država). Slovačka je najveći proizvođač automobila po glavi stanovnika na svijetu. Međutim, te najvidljivije priče o FDI širom CEE regije zamagljuju dublje i važnije posljedice integracijskih procesa na jedinstvenom tržištu EU. Naime, priča o FDI u CEE regiji ne svodi se samo na autoindustriju, a priča o transformativnom utjecaju FDI na gospodarsku strukturu ne može se poistovjetiti isključivo s CEE regijom. Radi se o puno dubljem i širem procesu internacionalizacije sektora poduzeća koji zahvaća sve države članice EU i većinu gospodarskih djelatnosti.
Slika 3 pokazuje da Republika Hrvatska i dalje zaostaje u pogledu otvorenosti gospodarstva mjereno udjelom poduzeća pod inozemnom vlasničkom kontrolom u ukupnoj zaposlenosti, osobito ako imamo u vidu veličinu zemlje. Drugim riječima, vidljivo je kako ne zaostajemo samo za CEE zemljama, nego i za razvijenim malim i otvorenim europskim državama (npr. Danska, Austrija, Irska, Švedska i Luksemburg) koje u prosjeku imaju puno veće udjele poduzeća pod inozemnom kontrolom. Promatrajući razvijene sjeverne i sjeverozapadne države članice EU koje imaju do 10 milijuna stanovnika, ima smisla usporediti se samo s Finskom i Belgijom. Prema tome, važnost otvorenosti i sprege FDI i izvoza ne zaustavlja se na istočnim granicama razvijenije zapadne Europe. Radi se o modelu rasta koji je utemeljen na otvorenosti i integracijama te vrijedi za niz razvijenih malih i otvorenih europskih država.
Slika 3. Udjel zaposlenih u poduzećima pod inozemnom kontrolom u ukupnom broju zaposlenih 2019.
Izvor: Eurostat
Prije ulaska u EU, u pogledu internacionalizacije gospodarstva, Republika Hrvatska je zaostajala puno više nego zadnjih godina. Primjerice, 2011. godine oko 11% zaposlenih radilo je u poduzećima pod inozemnom kontrolom, što upućuje na to da smo prije priključenja EU bili autarkično gospodarstvo koje nije uspijevalo stvoriti spregu između FDI, izvoza i rasta, a što je pak ograničavalo gospodarski rast do sredine prošlog desetljeća. Nakon ulaska u EU ipak je započelo prožimanje opisanih razvojnih čimbenika u dubini gospodarske strukture. Kroz javno popraćena strana ulaganja u Rimac Automobili, Infobip, Nanobit, Photomath i Jabil, na medijsku površinu isplivale su najveće priče ispod kojih se kriju stotine manje poznatih, ali sličnih investicijskih i poduzetničkih priča.
Prema rezultatima trenutno još neobjavljene analize koju sam izradio za Udruženje stranih ulagača u Hrvatskoj, samo u razdoblju od 2018. do 2022. godine značajna poduzeća pod 100%-tnom inozemnom vlasničkom kontrolom (njih oko 2.000) povećala su zaposlenost za 29%, prihode od prodaje 84%, a prihode od prodaje na inozemnim tržištima 138%, što je daleko više od ukupnog rasta za sva značajna poduzeća (kojih ima oko 13.000) registrirana u Republici Hrvatskoj s godišnjim prihodom u 2022. godini većim od milijun eura.
Odnos rasta zaposlenosti, prihoda i izvoza uključuje i utjecaj inflacije na prihode i izvoz, no bez obzira na to pokazuje i da poduzeća pod inozemnom kontrolom daju natprosječan doprinos rastu produktivnosti i izvoza u Republici Hrvatskoj. Točno je da inozemni kapital često ulazi u već postojeća poduzeća u kapitalno intenzivnim industrijama, ali im time omogućuje rast koji bi bez vlasničke i kapitalne promjene vjerojatno bio sporiji. Isto je tako poznat značajan broj slučajeva kada je inozemno izravno ulaganje započelo „na ledini“. U svakom slučaju, mehanizme mikroekonomske dinamike u poduzećima pod inozemnom kontrolom potrebno je dodatno istražiti, osobito u segmentu njihova doprinosa izvozu i produktivnosti.
Umjesto zaključka: hrvatsko gospodarstvo nakon EU fondova
Produktivnost gospodarstva malih i otvorenih zemalja ne može značajno rasti na temelju ograničenog domaćeg tržišta. Osim veličine tržišta, koja ograničava postizanje ekonomija razmjera, na manjim nacionalnim tržištima nedostaju snažna konkurencija, tehnološka znanja i brojni drugi čimbenici gospodarskog rasta. Stoga je, bez obzira na dostignutu razinu razvitka, internacionalizacija sektora poduzeća, osobito onih značajnih s milijunskim prihodima, prijeko potreban uvjet za brži rast produktivnosti koji se u takvim poduzećima odvija kroz veći angažman kapitala po radniku i rast ukupne produktivnosti faktora proizvodnje.
Međunarodna poduzeća u prosjeku lakše dolaze do kapitala, brže prenose stručna znanja preko državnih granica i omogućuju pristup jedinstvenom tržištu – promiču izvoz. Ovu je hipotezu potrebno dodatno istražiti kako bi se učvrstila u javnim raspravama i privukla veću pozornost kreatora ekonomske politike. Naime, ako je hipoteza točna, hrvatska sposobnost za dugoročan i održiv gospodarski rast, nakon što prođe aktualni val bespovratnih EU sredstava, u najvećoj će mjeri zavisiti o nastavku procesa stvaranja sprega između FDI i izvoza roba i usluga kroz koje produktivnost najbrže raste i modernizira gospodarsku strukturu. Čimbenici poslovnog okruženja koji uvjetuju uspjeh toga procesa brojni su i složeni, ali i dobro poznati. Obuhvaćaju vladavinu prava, efikasnu administraciju i pravosuđe, predvidivu poslovnu regulativu, otklanjanje korupcije, razumno porezno opterećenje, razvoj tržišta kapitala, makroekonomsku stabilnost te kvalitetnu infrastrukturu i ekonomsku politiku koja je poticajna za poduzetništvo i investicije. Nadasve, ključno je dobro (svrsishodno) obrazovanje. U konačnici, ne umanjujući važnost EU fondova za rast u kratkom roku, ne možemo pobjeći od činjenice da će se važnost bespovratnih EU sredstava za gospodarski rast uskoro početi smanjivati, a daljnji gospodarski rast će u sve većoj mjeri zavisiti o sposobnosti hrvatskih poduzeća da ostvare rast produktivnosti kroz rast izvoza.
Velimir Šonje vlasnik je i direktor konzultantske tvrtke Arhivanalitika s bogatim prethodnim iskustvom (Ekonomski institut, Hrvatska narodna banka, Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb). Objavio je osamdeset znanstvenih i stručnih radova, autor je pet knjiga i glavni je urednik internetskog portala Ekonomski lab.