Tragikomičnost je očita. Prisutna su sva obilježja glamuroznih dodjela nagrada, osim jednog, a to je glamur. Na televizijskim dodjelama gotovo svi uzvanici i laureati izgledaju opušteno u svečanoj odjeći. Na dodjelama industrijskih nagrada gotovo nitko tako ne izgleda. Leptir mašne samo su prikvačene, razgovara se o tome kada treba vratiti unajmljeni smoking, a svako malo netko iznenada izgubi ravnotežu u novim cipelama i spektakularno nestane iz vidokruga. Osjeća se uzbuđenje, ali uglavnom zbog besplatnih pića. Svi su pomalo znojni.

Na trenutak se s nestrpljenjem iščekuje otkrivanje identiteta slavnog voditelja večeri, zatim uslijedi još kraći trenutak tišine, a nakon toga 400 ljudi uglas pita: “Tko je to?” Dotični voditelj pokušava uozbiljiti atmosferu naglašavajući važnost rada svih nominiranih (kako svijet ovisi o industriji kompozita ili zašto će soda bikarbona okončati siromaštvo) dok gosti ispijaju pjenušac i krišom uzimaju primjerke jelovnika.

Zatim slijedi glavni događaj. Kada konačno započne dodjela, na zaslonu se prikazuju slike nominiranih kako bi se vidjelo da su trijezni (i deset godina mlađi). Neke su kategorije toliko apsurdne da počinjete sumnjati radi li se možda o neslanoj šali. Primjerice, britanska industrija vodoopskrbe zaista se natječe za nagradu za “Inicijativu godine u smanjenju curenja”, a industrija vjenčanja dodjeljuje priznanje za najbolju štalu kao mjesto održavanja svadbi. Druge su nagrade čak i prestižnije pa tako rečenica “Vrhovna nagrada najviše je priznanje na dodjeli nagrada za cigle” zapravo i nije izmišljena.

Nitko ne smatra da je borba za nagrade sasvim pravedna. Kandidati se često prijavljuju sami; nominirane osobe same šalju opis vlastitih zasluga, a kriteriji ocjenjivanja obično su nejasni. Prisustvovati večeri dodjele predstavlja značajan trošak i stoga ne treba kriviti organizatore ako se malo “pobrinu” da trofeji budu odgovarajuće podijeljeni. Nije baš da “svi moraju dobiti nagrade”, ali ako je vaša organizacija zakupila platinasti stol sa šampanjcem i zajamčenom pozicijom u prednjem dijelu dvorane, vjerojatno očekuje i nešto zauzvrat.

Pobjednicima nije stalo ni do čega takvoga. Gubitnici pokušavaju izgledati velikodušno, a zatim pišu ogorčene kolumne kao što je i ova. Kad se proglasi njihovo ime, koračaju prema pozornici i nespretno se smiješe fotografu. Vraćaju se za svoj stol držeći veliki komad pleksiglasa, a kolege se okupljaju oko toga komada i ispituju ga kao da se radi o kamenu iz Rosette. Nakon što se iscrpe sve kategorije i sudionici potroše svoje ionako slabe šale, voditelj parade privodi događaj kraju. Uzvanici kreću do šanka po zadnje piće gdje pitaju s nadom: “Je li još besplatno?”

Zašto se ustrajava na ovakvim ceremonijama ako su tako apsurdne? Neki su razlozi očiti. Izlazak je zabavan. Nagrade dodaju sjaj pobjednikovu životopisu. Tako da ste u industriji cigli, sigurno biste se voljeli pohvaliti osvajanjem Vrhovne nagrade. Nagrade također mogu poboljšati ugled zanemarenih odjela unutar organizacije, a za organizacije koje plaćaju stolove svojevrstan su oblik jeftinog marketinga prema vanjskom svijetu.

Ceremonije dodjele nagrada opstaju i zato što zadovoljavaju dublje potrebe zaposlenika. Koliko god nesavršene bile, nude osjećaj priznanja za vaš rad. Radi se o potvrdi ugodne spoznaje da vas je šef nominirao za nagradu ili da vas djelatnost sanitarne opreme smatra zvijezdom u usponu. Nagrade prenose osjećaj kolektivne svrhe. Nije ovo samo prostorija puna znojnih ljudi, već industrija upravljanja okolišem postrojenja i, konačno, to je nešto vrijedno slavlja.

Nagrade pomažu ljudima da se osjećaju kao da su dio tima. Natjecanje je jedno od središnjih obilježja kapitalizma, ali mnogim zaposlenicima nadmetanje može djelovati apstraktno. Jednom godišnje civilizirani ambijent velike hotelske dvorane pruža simulaciju toga natjecanja. Sjedeći za stolovima s ubrusima presavijenim u obliku cvjetova, nominirani se suočavaju sa zaposlenicima konkurenata. Pobjednici se dočekuju kao heroji, gubitnike se utješno tapše po ramenima. Ove nagrade su apsurdne, ali stvaraju osjećaj kao da negdje pripadate.